Društvene mreže i umjetna inteligencija na prvi pogled nemaju previše zajedničkog. Jedno je već godinama dio svakodnevice, drugo je tek posljednjih nekoliko godina ozbiljnije ušlo u poslovne procese. Ipak, povezuje ih jedna zanimljiva stvar: vrlo brzo smo stekli dojam da o njima znamo gotovo sve.
U početku je situacija bila nešto drugačija. Društvene mreže bile su novi prostor komunikacije čija su se pravila tek učila, dok se posljednjih godina isto događalo s umjetnom inteligencijom. Slušali su se ljudi koji se time profesionalno bave, pratilo kako se tehnologija razvija i pokušavalo razumjeti koje su njezine mogućnosti.
Onda je, negdje putem, nestala potreba da se kaže: „Ja to baš i ne znam.”
Otprilike kao i s nogometom. Većina nas bi, naravno, bez većih problema bolje posložila formaciju i sastav hrvatske reprezentacije od izbornika. Barem dok utakmicu gledamo s kauča.
Od alata do dojma da sve možemo sami
Kod umjetne inteligencije taj se optimizam danas može čuti i pročitati gotovo svakodnevno. Uz nekoliko promptova automatizirat će se procesi, produktivnost povećati 200 %, a dobar dio poslovanja riješiti gotovo sam od sebe.
Kod društvenih mreža priča je slična: „Zašto bih plaćao nekoga da mi vodi društvene mreže? Pa imam AI.” ili „Ma društvene mreže ionako nisu toliko korisne koliko se priča. Bacanje para.”.
Oba stava proizlaze iz sličnog problema. Tehnička dostupnost alata lako se zamijeni sa znanjem kako ga koristiti.
Otvoriti profil danas može gotovo svatko. Napraviti vizual nikada nije bilo jednostavnije. AI može u nekoliko sekundi ponuditi tekst objave, ideju za video ili deset prijedloga naslova. To je velika promjena i u mnogim je situacijama izuzetno korisna.
Ali činjenica da je nešto postalo jednostavnije za napraviti ne znači da je postalo jednostavnije napraviti ga dobro.
Kad svi nude, cijena vrlo brzo postane jedino mjerilo
Tu se pojavljuje još jedan fenomen koji se posljednjih godina dosta vidi u komunikacijskoj industriji: price dumping.
Ako svi mogu ponuditi vođenje društvenih mreža, pisanje tekstova ili izradu sadržaja, stvara se dojam da te usluge ni ne mogu vrijediti previše. Razlike između kvalitetnog i površnog rada pritom se često vide tek kasnije.
Jer problem najčešće nije u tome može li netko napraviti objavu. Može.
Pitanje je zna li zašto je objavljuje, kome se obraća, što tom objavom želi postići i kako će nakon nekoliko mjeseci zaključiti je li išta od toga imalo smisla.
Upravo zato organizacija može mjesecima imati aktivan profil, redovito objavljivati, imati pristojne fotografije, Reelse i lijepo dizajnirane čestitke za svaki važniji datum, a da društvene mreže pritom gotovo ništa ne rade za njezine stvarne ciljeve.
Profil postoji. Sadržaj postoji. Cilj baš i ne.
I tada društvena mreža vrlo lako postaje digitalna oglasna ploča. Na nju se stavlja sve što organizacija želi reći, bez previše razmišljanja o tome želi li to netko s druge strane uopće čuti.
Tamo gdje prestaje površnost, počinje kvaliteta
To ne znači da društvene mreže ne vrijede. Upravo suprotno. Isto vrijedi i za umjetnu inteligenciju.
Oba alata mogu organizacijama uštedjeti vrijeme, otvoriti nove mogućnosti i pomoći im da rade stvari koje su prije zahtijevale puno više novca ili ljudi. Ali najveću vrijednost imaju tek kada postoji odgovor na pitanje što se njima zapravo želi postići.
Površno korištenje lako pojede upravo ono što se pokušavalo uštedjeti: lovu, vrijeme ili reputaciju.
Za nogomet nismo stručnjaci. Nismo stručnjaci ni za AI.
Ali društvene mreže?
E, tu već možemo ozbiljno razgovarati.
O tome što funkcionira, što ne funkcionira i zašto „ma samo to objavi, dobro je” vrlo lako pretvori jedan od najmoćnijih komunikacijskih alata današnjice u oglasnu ploču koju ljudi samo nastave skrolati.
