Rasprava o otpadu u Gospiću otvorila je i pitanje kako političke stranke reagiraju kada neka tema privuče veliku pozornost javnosti. Za odgovor na pitanja kako je do problema došlo i kako ga treba riješiti potrebno je stručno znanje o gospodarenju otpadom. Tvrdnja da je problem u sustavu sama po sebi ne govori mnogo. No način na koji stranke odlučuju hoće li i kako reagirati otvara zanimljivo pitanje političke komunikacije.
U reakcijama na takve teme može se vidjeti prednost koju manje stranke često imaju: mogu brže odlučiti što žele reći i tko će to reći. U velikim strankama u takvu je odluku uključeno više ljudi, više razina odlučivanja i više mogućih posljedica koje treba uzeti u obzir.
To ne znači da manja stranka automatski govori nešto pametnije ili da velika stranka šutnjom pokazuje da joj nije stalo. Brzina reakcije i kvaliteta odgovora nisu isto. Ipak, u javnom prostoru, osobito na društvenim mrežama, vrijeme igra ulogu. Stranka koja se uključi tek kada su svi već iznijeli svoj stav mora ponuditi nešto više od ponavljanja onoga što je već rečeno.
Tu se otvara pitanje mogu li velike stranke zadržati svoju širinu i ozbiljnost, a istodobno postati brže u prepoznavanju tema i izražavanju stava.
Sličan odnos postoji i izvan politike. Mala tvrtka može u kratkom roku isprobati novu tehnologiju ili način komunikacije. Velika tvrtka često mora proći kroz više odjela, provjera i odobrenja. S druge strane, upravo joj te provjere mogu pomoći da izbjegne pogrešku koja će je skupo stajati.
Zato nije dovoljno velikim organizacijama reći da počnu objavljivati brže. Trebaju unaprijed znati o kojim temama žele govoriti, tko može donijeti odluku i u kojim situacijama treba zastati i provjeriti činjenice. Ako se sve to dogovara tek kada izbije problem, reakcija će gotovo uvijek kasniti.
Tu je i pitanje rizika. Politička komunikacija danas može biti opuštenija, izravnija i kreativnija nego prije. Jedna dobra objava može doprijeti do više ljudi nego klasično priopćenje. Ali jedan loše promišljen meme može otvoriti sasvim drugu raspravu od one koju je stranka htjela pokrenuti. Prije objave zato treba znati što se njome želi postići i kakve posljedice može imati.
Takav će pristup velikim strankama biti sve važniji. Od njih se i dalje očekuje stabilnost, ali ljudi očekuju i da razumiju kako se javna pozornica promijenila. Ne moraju kopirati manje stranke. Mogu od njih naučiti kako brže prepoznati temu i jasnije izraziti stav, a pritom zadržati odgovornost koja dolazi s njihovom veličinom.
Velika stranka ne mora reagirati prva na svaku temu. Ali kada se uključi u raspravu, ljudi bi trebali moći razumjeti što misli, zašto to govori i što predlaže.
